Uz 130. obljetnicu izgradnje naše školske zgrade

Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić, koju danas poznajemo kao takvu, nije oduvijek nosila današnje ime, niti je imala istu namjenu. S početka se zvala Prva osmogodišnja škola, kasnije Osnovna škola Jure Kaurića, a naposljetku ime joj je promijenjeno u Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić. Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić sasvim je obična škola kao i sve, no u njezinu imenu krije se ime naše poznate spisateljice, Ivane Brlić-Mažuranić, koja se rodila baš ovdje, u Ogulinu, 1874. Njezin djed, Ivan Mažuranić, kojeg su zvali i banom pučaninom, dao je sagraditi ovu školu u središtu grada Ogulina, u Ulici Josipa bana Jelačića. Školska zgrada je pod zaštitom pa se sve promjene moraju pažljivo izvoditi. Svod na ulazu u zgradu, iznad neorenesanskih vrata koja su restaurirana, također je restauriran i osvježen, kao i fasada.

Kako bismo saznali više detalja o našoj zgradi koja ove godine slavi 130 godina od izgradnje, razgovarali smo s prof. Denisom Franušićem, poznavateljem ogulinskih starina i nastavnikom Likovne kulture.

Kada je i kako započela gradnja ove školske zgrade?

Kraj 19. stoljeća u Ogulin donosi ogromne, kako političke, tako i promjene u urbanizmu i arhitekturi. Nakon izgradnje željezničke pruge i priliva novog stanovništva s područja čitave Monarhije, mijenja se lice grada koji se naglo pretvara u mali poduzetnički i upravni centar čitavog dijela Hrvatske u kojem je smješten. Ogulin 1886. godine postaje upravno središte velike Modruško-riječke županije koja je zauzimala područje Gorskoga kotara, dio sjeverne Like, Kordun i obalu od Sušaka pa gotovo do Senja. Sve navedeno daje novi impuls transformaciji grada. U istom razdoblju 19. stoljeća dolazi do probijanja Jelačićeve ulice koja se ravno proteže od Đulinog ponora do željezničke pruge i na polovici dužine presijeca Frankopansku ulicu. Jelačićeva ulica bila je planirana kao reprezentativna ulica s velikim, monumentalnim objektima.

Istovremeno, tijekom banovanja Ivana Mažuranića 1874. godine dolazi do velike reforme školstva koja regulira i način izgradnje školskih objekata. Iako je naša škola građena 1891. godine, u mandatu bana Khuena Hedervaryja, svakako je riječ o nastavku aktivnosti koje su pokrenute tijekom mandata Ivana Mažuranića.

 Razdoblje 19. stoljeća najvećim je dijelom obilježeno gradnjom u duhu historizma. Navedeni pravac je specifičan po tome što je “reciklirao” sve prethodne stilove u europskoj arhitekturi. Podstilovi historizma su se u skladu s tim nazivali: neoromanika, neogotika, neorenesansa i neobarok. Zgrada kojom se bavimo građena je u duhu neorenesanse koja je u svom oblikovanju za uzor imala renesansu koja je izvorno bila prisutna u 15. i 16. stoljeću.

Arhitekt je nepoznat. Pročelje je uvučeno u odnosu na ulicu kako bi se stvorio prostor za uređene zelene površine ispred kojih je smještena bogato oblikovana, kovana ograda. Zgrada je izvorno jednokatnica s tri krila koja sa stubišnim istakom formiraju slovo E u tlocrtu. Pročelje je jednostavno oblikovano i podijeljeno na jedasnaest prozorskih osi. Na bočnim dijelovima pročelja smješteni su natpisi “Prosvjeti i napredku, MDCCCIXI” i “Bogu, kralju i domovini”, od čega je sačuvana samo riječ “domovini”.

Značenje ovog objekta je izuzetno, ovdje je djelovala gimnazija od svog nastanka 1919. godine pa sve do preseljenja u današnju zgradu tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Ogulin ima sačuvan veliki broj starih školskih zgrada, čak njih šest. Neke od njih su starije od dvjesto godina, ali vaša zgrada je svakako najreprezentativnija  i najprepoznatljivija.

Minimalne  izmjene tijekom godina

Je li ova građevina oduvijek bila ovako velika ili je nadograđivana?

Građevina je tijekom Drugog svjetskog rata skladno nadograđena za jedan kat.

Jesu li neki dijelovi koji su prije postojali sada srušeni?

Objekt je u minimalnoj mjeri izgubio izvorne elemente.  Djelomično je uklonjena ograda i kovane vratnice koje su gledale prema današnjoj sportskoj dvorani. Također su uklonjeni ferali (svjetiljke) na stupovima koji drže vratnice glavnog ulaza ograde, kovane rešetke na podrumskim prozorima i izvorna kvaka na glavnom ulazu zgrade.

Zašto su stropovi visoki?

Arhitektura prijelaza iz 19. u dvadeseto stoljeće teži monumentalnosti, osobito kada su u pitanju javni objekti. To se između ostalog postizalo i predimenzioniranjem građevina. Drugi razlog visine možemo tražiti i u činjenici da je rasvjeta pretežno bila na petrolej koji bi zacijelo zacrnio strop ako mu bio preblizu.

Ima li zgrada oduvijek istu namjenu?

Od izgradnje škole zgrada je, koliko znam, mijenjala namjenu samo tijekom Drugog svjetskog rata kada je privremeno služila kao vojarna.

Koliko je učionica bilo u početku, više ili manje no sada?

Unutarnji raspored je minimalno mijenjan, škola je svakako dobila veliki broj dodatnih učionica nakon dogradnje koja je slijedila raspored prostorija s donjih etaža.

Plodno razdoblje za gradnju

Koje su zgrade u Ogulinu iz vremena nastanka naše školske zgrade?

U navedenom razdoblju  izgrađen je veliki broj objekata javne i privatne namjene, spomenut ću samo najvažnije, a to su: nekadašnja Vojna bolnica (Današnji Dom zdravlja), pravoslavna crkva svetog Georgija, Dom za stare i nemoćne „Biskup Srećko Badurina“, zgrada nekadašnje Pošte i tiskare u kojoj je danas smještena Tiskara i knjižara „OG grafika“, i samostan franjevaca trećoredaca koji je izvorno bio stambena vila.

Koje su detalji otkriveni prilikom restauracije svoda na ulazu?

Prilikom restauracije svoda na ulazu otkriveni su već prethodno vidljivi geometrijski i vegetabilni (biljni) motivi. U međuvremenu su očišćeni i restaurirani. Ulazni prostor zgrade je najbolje očuvan prostor s kraja 19. stoljeća u Ogulinu.

Kako vidite budućnost ove zgrade?

U budućnosti je vidim kao jednu kvalitetno održavanu školsku zgradu i prepoznatljivi povijesni orijentir u gradu koji raste i mijenja se nabolje.

Razgovarala: Kaja Jerak, VIII. b