Marko Cindrić, nekadašnji urednik i član Novinarske družine naše škole, danas geometar, prisjeća se svojih školskih i novinarskih dana

Ona glomazna vrata na zgradi moje Osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić bilo je
gotovo nemoguće otvoriti, pa čak i kad su bila otključana. Da bi mogao ući u školu, bilo je
osim dlana potrebno upotrijebiti i lakat, a ponekad i cijelo rame da bi se vrata otvorila
dovoljno koliko je potrebno da uspiješ ući. Ali isplatilo se, iza tih vrata uvijek bi te dočekao
miris čaja i mamelade, bijele kave i svega već onog što bi već nakon drugog ili trećeg školskog
sata jeli i pili na školskom odmoru. Već nakon nekoliko stepenica koje su vodile do prizemlja
zgrade mogao si se susresti sa starim željeznim zvonom koje odavno nije bilo u funkciji i kojeg
je zamjenilo ono električno zvono, koje nas je pozivalo na već spomenutu marmeladu. Staro
zvono je bilo je samo podsjetnik na starije dane, te je čuvao uspomene i tajne nekih prijašnjih
generacija, koje su ga svako jutro iznova pogledavali i pozdravljali. Sa lijeve i desne strane od
starog zvona prostirali su se hodnici sa učionicama ispred kojih su visjeli naši kaputići, a ispod
kojih je bila ne odveć uredno posložena naša obuća. U tim su učionicama neki novi klinci
učili o svom jeziku, zbrajali i oduzimali brojeve, upoznavali se sa prirodnim pojavama oko
sebe, slikali na vodom ramočenim papirima svoje maštarije i pjevali sa svojim učiteljima svoje
prve pjesme.

Priprema školskoga lista


Ako bi ušao u zgradu sa strane školskog igrališta, tada je na lijevoj strani hodnika,
negdje pri njegovom kraju, grupa učenika, jednom ili dvaput tjedno, umorna nakon
provednih školskih sati, pripremala sadržaj za svoj školski list. Ime je nosio po dobro
poznatom i dobroćudnom divu Regoču, koji je nastao iz mašte i pera osobe po kojoj je i škola
tih učenika dobila ime. Ta družina nije tragala za tajnim prstenovima, već je tragala za
riječima i tekstovima, kojima će popuniti stranice novog broja školskog lista.
Jedan od članova te literalne družine bio sam i ja, ali dugo mi nije bilo odveć jasno kako
sam se tamo našao, budući da sam se u nižim školskim danima uvijek borio sa slovima, sa
njihovom vezom i spajanjem u riječi, sa čitanjem i pisanjem tekstova, prepričavanjem
pročitanog teksta. Tek mi je u godinama koje su slijedile postajalo sve jasnije kako je utjecaj na
moje sve lakše razumijevanje i na kraju ljubav prema hrvatskom pismu, jeziku i književnošću
imao moj nastavnik hrvatskog jezika, Ratko Ivčević.

Dosjetke za pamćenje

Volio bih ispričati kako se sve tih dana i
godina događalo, ali sjećanje je čudna stvar, koja ne dozvoljava da o tome svojevoljno
odlučujemo. Naprosto, sjećamo se onog čega se sjećamo, koliko god se to nekad nepravedno
činilo. Mogao bih, između ostaloga, ispričati, kako je jednog jutra, nakon što je ušao u razred,
svim učenicima koji su sjedili u redu koji je bio najbliže ulaznim vratima učionice nadjenuo
čudna imena. Prvom učeniku bi tada rekao “Upamti, a ukoliko misliš da ne možeš, zapiši –
tvoje ime je Nominativ!”. Učeniku do njega je rekao “Upamti, a ukoliko misliš da ne možeš,
zapiši – tvoje ime je Genitiv!”. I tako je išlo do sve do zadnjeg učenika, koji je na naše čuđenje
i nevino dječje podsmjehivanje, bio prozvan Instrumentalom. Priča o padežima možda se čini
banalna, ali to je bio jedini ispravni način kako da se zaigranu djecu “prisili” da zavole ono
što se od njih očekuje da nauče. Još i danas, kad u nekoj životnoj situaciji vrtim u glavi
definiciju padeža neke riječi, sjetim se svog nastavnika. Postoji još mnogo sličnih priča o svim
drugim stvarima koje smo učili na satovima hrvatskog jezika, a sve druge vještine i trikove,
uvjeren sam, ponjeli su i drugi učenici u svojim sjećanjima i budućim životnim situacijama.
Naš nastavnik hrvatskog jezika bio je glavni i odgovorni krivac što je naš školski list
uspješno i redovno izlazio, obično negdje u travnju, u vrijeme kad se slavio rođendan naše
Ivane. Na literarnim radionicama tražio je da sami promišljamo i određujemo koje će biti
teme novog broja lista, što bi bilo dobro promjeniti u odnosu na prijašnji broj, kako bi trebala
izgledati naslovnica, a kako stranica na poleđini, sa kojom ćemo osobom napraviti intervju,
kako napreduje horoskop, imamo li dovoljno dobre fotografije i slično. Nastavnik je znao
donijeti na literarni sat mnoštvo teksta iz školskih sastavaka drugih učenika, koje smo svi čitali
i zajedno odlučivali koje ćemo tekstove uvrsiti u naš novi broj. Osim toga, uvijek se na
školskim satovima pisala i poezija, pa bi mnoge od tih pjesama bile zauvijek zabilježene
otiskom na stranicama našeg lista. Nas učenike trebalo je poticati, a nastavnik je znao na koje
načine. Ti su načini doprinjeli tome, da su se naši tekstovi, osim što su bili objavljivani u
školskom listu, nalazili i na svakom državnom natjecanju iz lidrana. Te 1997., u knjizi koju i
danas na posebnom mjestu čuvam na policama svojih knjiga, objavljena je i moja pjesma, s
kojom sam sudjelovao na državnom natjecanju u Šibeniku.

Promocija lista – poseban događaj


Iz svih tih sati zajednički provedenih na druženjima, rađao se svaki put naš novi broj
školskog lista. Promoviranje novoizašlog broja bio je poseban događaj. Jednom bi promocija
bila u staroj gradskoj kavani, ispred ulaza u našu staru kino dvoranu, gdje je stajao onaj pravi
klavir, a uz kojeg su stajali ponosni učenici koji čitaju o novom broju svog školskog lista,
čitajući neke od tekstova iz istog. Drugi put bi se promocija održala ispred biste naše Ivane u
centru grada, gdje bi svaki slučajni prolaznik mogao zastati i čuti nešto o radu mlade družine
osnovne škole koja se nalazila nedaleko od tog mjesta.
Možda je zaista nepravedno što ne možemo sa sobom ponijeti sva sjećanja na školske
dane. Ali ipak, možda je upravo toliko i dovoljno. Često, kada odrastemo i ostarimo, znamo
spominjati neka prošla vremena kao vremena kada se bolje živjelo. Možda tada nemamo na
umu da je čovjek nekako predodređen da pamti samo sretne dane, kako je već netko slavniji o
tome i pisao. Zubarska stolica jednako je boljela kao i danas, ali malo tko razmišlja o zubaru
kada razmišlja o svojim prošlim danima. Moje sjećanje na dane kada smo radili na školskom
listu još je uvijek prisutno i samo je podsjetnik na lijepo i bezbrižno đačko doba.

Budimo učitelji onima kojima ostavljamo svijet


Prošlo je već nešto više od dvadeset godina otkad sam posljednji put otvorio i zatvorio
ta teška školska vrata i uputio se na neke nove staze, kako je to već netko drugi odredio da
mora biti. Danas se bavim brojevima i mjerama, nacrtima i projektima, u poslu u kojem je
važno biti točan, precizan i pouzdan. Nakon radnog dana vrijeme provodnim sa svoja dva
dječaka, vrtićke dobi. Čim su prohodali, učlanili smo se u gradsku knjižnicu koju posjećujemo
gotovo svaki tjedan, vraćajući i posuđujući knjige i slikovnice koje zajedno svakodnevno
listamo i čitamo. Čitajući nećemo saznati sve tajne i odgovore, možda nećemo biti pametniji i
bolji, ali da bi to spoznali, potrebno je da čitamo. Mi smo sada tu da budemo učitelji ljudima
kojima ostavljamo ovaj svijet. Ljudima koji od nas najviše uče u trenucima kad se trudimo da i
ne budemo učitelji, baš kakav je bio i naš nastavnik hrvatskog jezika.


Marko Cindrić